Hana je jednom prilikom tokom intervjuisanja na pitanje “Ko je Hana Konatar?” odgovorila “da je Hana univerzum” dajući blurovanu, neprecizno koordinisanu imaginaciju onoga što jeste i svega onoga što je bila ali i šta će biti.
Kako biste bolje doživjeli dimenzije tog univerzuma, u ovom digitalnom prostoru postavljene su fotografije samo nekih od predmeta iz Haninog memory-box-a koji svakim novim iskustvom sve više podsjeća na potkrovlje starih porodičnih kuća u kojima prašina čuva neko juče od zaborava (više nego na kutiju od patika u kojoj dvadesetpetogodišnjakinja čuva dokaze da je osjećala).
Podstaknuta strahom da će jednog dana možda oboljeti od alchajmera, još kao sedmogodišnjakinja rješila je da prevenira štetu koja bi mogla da nastane takvim požarom, te je danas kolekcionarka predmeta koji imaju dušu.
Takođe, Hana napominje da su neki od predmeta koje ćete vidjeti duboko intimni i da njihov fizički obris nije razlog ove izložbe, pa vas poziva da tokom upoznavanja sa njima budete nježni i dalekovidi.
Hvala!
(autorka teksta: Hana Konatar)
A i nekako sam uvijek vjerovala da je užasno važno kakav je upaljač onaj sa kojim pališ sve te cigarete nakon seksa, jela, uz kafu, pauzu ili stres.
Prestala sam pušiti a u upaljaču je ostalo još malo kremena!
Prosudićete već po veličini zašto sam sve ove godine imala samo ovaj, i nosila ga samo kao modni dodatak. Ali i nekako odbijam da vjerujem da živimo u svijetu u kojem je bilo koji dio odjeće ženama, pod „obavezan“ ukoliko to same ne osjećamo ili ne biramo. Ne biram da me žulja i steže ukoliko to sama ne biram.
Ali znam da i sad želim ove top model, predugačke noge.
Na kasi prodavačica mi se obratila riječima: „Zašto ne uzmeš svesku kao tvoj brat, ta ti je za djevojčice“. Vjerovatno od ljutnje ili srama ne sjećam se daljeg razgovora. Ali znam da nijesam kupila tu svesku (što i vidite :D), te da mi je majka rekla da ćemo u prodavnici blizu naše kuće meni da kupimo svesku koju izaberem. Evo je. Redovi nimfi raširenih krila i dominantno roza boja tad bila je ona prava. A sjećam se i da smo kupili plastificirane korice sa slikom bambija i bijelom radom (cvijetom), te da mi je majka rekla da ćemo ukoričiti moju svesku kako me djeca u odeljenju ne bi dirala. Ne znam gdje su završile te korice, ali mi je drago da su se tokom vremena zagubile, kao i sve što je sakrivalo i prekrivalo moja krila!
Nikad nijesam vjerovala u slučajnosti i ovaj događaj će zauvijek biti sjećanje da sve što tražimo, traži nas i da ne odustajemo na prvoj prepreci! Danas kao žena koja svoju energiju doživljava kao energiju šumske nimfe, a nekad dijete koje je osjećalo da baš sveska sa nimfama zaslužuje da bude ta!
Naime tokom 2018. godine i mjeseca juna, sjedeći na jednom mjestu koje energetski osjećam toliko da ga zovem “moje” mjesto (a svi koji me znaju, znaju da pridjev “moje” prišivam svemu onome što utrobom osjećam), a koje je na obali rijeke Morače, sjedjela sam na kamenu tokom sutona okrenuta licem uzvodno. Žmureći i udišući kiseonik koji je štipao moje lice, u jednom trenutku (ne sjećam se nakon koliko dugo disanja i prepuštanja prirodi) osjetila sam svoju energiju. Doslovno sam otvorila oči i vidjela nježno rozu boju oko svojih ruku. Onda je slika postala šira. Vidjela sam kako ta roza boja kao aura odiše mojim tijelom i na mojim leđima obrazuje krila.
U tom trenutku nijesam imala svijest koliko je ovo dubok doživljaj sebe i koliko će mi značiti, ali sam bila fascinirana šta sve naše biće može da doživi i koliko je čudno što sam tako dugo nesvjesna živjela sebe. Volim da kažem ljudima da osjećam svoju energiju kao energiju nimfe – nečeg malenog i nebitnog u ovom velikom svijetu koji više ne vjeruje u magiju. Volim da kažem i kako su ta tanka krila (osjetila sam ih kao ona najobičnija nimfa krila – ne kao neka raskošna leptir krila, već kao prozirna tanka svjetlucava krila poput vilinog konjica), baš ta obična mala krila u mom svijetu u kojem magija postoji užasno važna. Ona me nose od cvijeta do cvijeta, od ljubavi do ljubavi i dio su mene isto onoliko koliko su ruke koje ljudi vide.
Tako je Nikola odlučio da je veoma važno da prvi poklon našeg zvanično romantičnog odnosa odražava ljubav premu svemu onome što vidi, ali i onome što samo može da osjeti. Takođe, dok sam naivno pričala o ovome iskustvu sa jednom drugaricom, poznanica se uključila u razgovor i rekla nam kako tako naivno pričamo svoje priče ne razmišljajući šta će neko misliti o nama. Tako da bih voljela da napomenem da prilikom ovoga iskustva nijesam bila na halucinogenim opijatima. Ne govorim ovo jer osjećam da bi me mogli stigmatizovati zbog toga ili bilo kojeg negativnog trenutka koje je ovo društvo iskonstruisalo, već samo za slučaj da, ako su ovo iskustvo i priča nekome zanimljivi i pita se kako da doživi nešto slično, odgovor je – ne znam. Možda sam luda, kao što je pomislila poznanica.
A vi se čuvajte i budite nježni.
Shared Freedom / Dijeljena sloboda 